The midnight nation

Budi sa pozdravom prijatelju

12.04.2017.

12. April 2017.

Nisam isplivao
Iz mora turobnoga
Kojim oni radosno plove

Nisam trijumfirao
Nad onim što ni imenovati ne želim

Nisam ni pao
Od onoga od čega bi mnogi
Voljeli da padaju

Poimanja oni nemaju
Koliko guzi zapravo ta stvar
Istinita, ne priželjkivana
Drevna, ne ova moderna kurčina

Svi su bolesni
Svi pate
I svi mašu njome kao medaljom

Ali smiješno je
Jer onaj kojeg leđa svrbe
Od njenih bičeva
Nikada riječi neće dati tim oziljcima

Nije kurva kada si tužan
Pičko
Kurva je kada si sretan

Al' opet, svakom njegova patnja

06.04.2017.

06. April 2017.

Čisto da bude zapisano negdje, kad već naši eminentni novinari imaju bitnijih stvari za današnje papire; Jučer, 5.4.2017. na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, predavanje je održao francuski matematičar Cédric Villani. Tema predavanja je bila 'Neraskidiva veza između matematike i umjetnosti'.
Inače, Villani je dobitnik Fieldsove medalje za svoj doprinos u oblastima kinetičke teorije i teorije optimalnog kretanja. Jedan je od najpoštovanijih matematičara današnjice.

24.03.2017.

FaksEndŠit

A'e što čovjek ima kapaciteta da mrzi ovako rano ujutro, to je nevjerovatno.

23.03.2017.

Rejđ

Jebla li te hasno kosinusna teorema na sred va

16.02.2017.

16. Februar 2017.

Šta je hrabrost
Ako nije strah
Teror, nesigurnost i nepoznanica
Ako nije zalet
U do sada neviđeno, neiskušeno

Šta je ludost
Ako nije besmislenost
Ponavljanje, repeticija
Istih dana, istih postupaka
Uz nadu za promjenu i boljitak

Šta je ambicija
Ako nije ono što voliš
Ili pak voliš, ali ne snalaziš
Neuspjeh za neuspjehom
Trud bez nagrade

Šta je uspjeh
Ako nije samozadovoljstvo
Spokoj, misaoni mir
Status quo koji paše
Jutro koje ne žališ

Šta je inat
Ako nije izazov
Samousmjerena ljubomora, mržnja
Želja za pobjedom
Gorivo za tijelo

A šta je odustajanje
Ako nije eho hrabrosti
Ako nije sušta ludost
Ako nije lov za ambicijom
Ako nije uspjeh preko neuspjeha
Ako nije ljudski inat
Špinat.

16.02.2017.

KO SE POSRO

NA TABIJI BIJELOJ?

24.11.2016.

24. Novembar 2016

Onaj sjeb kad ti najbolja prijateljica tvoje bivse sapne da si zasluzio bolje.

19.11.2016.

19. Novembar 2016.

Ljubav proklinjem imenom tvojim,
Neprospavane noći mjesecima već brojim,
Tužne 'mjesto sretnih dana bez tebe krojim,
'Mjesto naprijed, u istoj tački stojim.
Bivša moja draga,
Ljubav proklinjem imenom tvojim.

13.10.2016.

13. Oktobar 2016.

Dao sam joj srce
Primi ga, zagrlje i pljunu
Dao sam joj sebe
Primi me, zagrli i pljunu
Dao sam joj pažnju svoju
Primi je, zagrli i pljunu
Dao sam joj vrijeme svoje
Ote ga, uze i pljunu.

A vidim još u kasnim satima
Nas dvoje kako hodamo sokacima,
Držim njene ruke hladne
Ljubim njene usne, mene gladne.

Grlim njene kukove
koji su na moje želje stavili okove
I prikovali ih za sebe
Nisu puštali meni od tebe.

Prolazim dlanom kroz njenu kosu
Plavu, pravu i zanosnu
Diram prstom njen obraz
Mekan, rumen i zanosan.

Hodimo stazama na kojima smo već bili
Malo pametniji ali ništa spremniji,
Ležimo još skupa u našoj idili,
luđi, zbunjeniji, pomućeniji.

I lovim tvoje oči
zelene poput bora na vedroj zimskoj noći
I kada uhvatim njihovu putanju
nasmiješ se i šapneš u polučutanju:
"Volim te srećo, nikome te ne dam,
srećo moja, srećo, ovo je kao san."

I kroz sjećanje vidim to sve sada
umire u očima i zadnja nada.
Pokušavam se oprostiti od tvojega bića
ali draga moja, radeći to popih već tisuću pića.

Zato pišem strofe ove
u lažnoj nadi da želim da nam mostovi gore
u lažnim riječima "Više te ne volim."
u lažnoj želji da sa tobom više dane naše ne krojim.

08.10.2016.

8. Oktobar 2016.

Fragilna je stvar to povjerenje, ovisi o toliko mnogo faktora da skoro nije fer. Vjerovati svima je suludo, vjerovati nikome je manijakalno ( vjerovati, ne uzdati se). Imao sam u skorije vrijeme priliku da sam na sebi opažam povjerenje, kako njegov graf nepredvidljivo skače i opada po skalama sigurnosti u svoje poznavanje osobe i fizičkoj udaljenosti na kojoj se ta ista nalazi relativno na mene(x,y). Primjetio sam da što je osoba bliža meni, recimo prvo krug od 500m, potpuno sam samopouzdan u svoje znanje te osobe, kao da mogu predvidjeti sve što će ona uraditi i samog sebe van svake sumnje uvjeriti da će upravo tako i biti. Kako udaljenost već raste, graf sve više i više imitira funkciju x^2 ( izgleda ovako, skromno prikazano '|/_'). Dakle, što više udaljenost ide ka većoj metraži/kilometraži, tako tim tempom raste i vaša nesigurnost u vašu sliku te osobe. Odjednom, osoba je desetine kilometara ili više od vas, jedini kontakti su virtuelni i sada u igru dolazi vaša mašta. Možemo prozvati ovu funkciju funkcijom "Divlje mašte". Misli divljaju, zamišljaju ono naizgled nemoguće; podrugljive šale koje su do jučer bile samo šale sada postaju direktne uvrede, svaki sat bez kontakta postaje sat laži i svaka poruka ili poziv vrvi od sumnje i feralnog gnjeva. Bitno je, doduše, napomenuti da je moje povjerenje u test-osobe već ranije narušeno, i silovano čak, koliko je moguće u razumnoj granici napisati to poređenje. Vjerujem da je ovo drugačije za osobe kod kojih vaše povjerenje izgleda kao štit bez pukotine, ali čim se prva pukotina javi; neka zatrebaju dani, sedmice, mjeseci da se primjeti, ništa više ne ostaje isto. Tačnije, ne ostane isto sve dok na grafu ne prelaze pola moguće vrijednosti funkcije.
Postojanje te funkcije nije ničija krivica do naša sama. Iako smo popunili rupu u štitu, nikada nećemo zaboraviti gdje se nalazi, a oni koji su je napravili je se nikada neće ni sjetiti. I to je ljudska priroda, niko, osim u rijetkim slučajevima, ne razmišlja o drugom prije nego o sebi, bio to brak, prijateljstvo, partnerstvo ili štagod tome slično. Rijetko kada će se sjetiti da ne udare u tu pukotinu iako su obećali. I rijetko kada ćete im vi na vrijeme reći da prestanu. Živi bili oni koji ljude oko sebe vide samo kao predmete, njima je najlakše i najljepše. A pakao stiže one koji očekuju od drugih ono što i sami mogu.
U dodatku, moj lični komentar na minule izbore, usmjeren omladini, mojim vršnjacima; Ko god je izašao na nedjelju i glasao, svaka ti čast, da te znam, kafu bih ti kupio. Ko god je odlučio prespavati jutro, piti kafe, otići u šoping ili na vikendicu, a nedvojbeno je bio u prilici da glasa ili bar da poništi svoj listić ( da ga hajvani ne bi popunili mjesto tebe kad ga budu brojili); posrem vam se u kafu, cipelu, na krov vikendice i u vašu priču koju ćete pričati kada vas budu guzili mandingosi na vlasti. Svaka vam čast, smije nam se Evropa, akademici odlaze, barčelori lete odavde jer je vama bilo mrsko oduzeti vlast osobi koja guzi i ne vadi.

23.09.2016.

23. Septembar 2016.

Prošli su zadnji rokovi na fakultetu, izgleda da ću uprkos trudu morati ponoviti godinu. Jebiga. Vratiti ću se malo onome što volim, pa i pisanju.
U čast mome studiju, apelujem da poslušate pjesmu EKV - Par godina za nas. Jebla me fizika i što je zavoljeh <3

06.09.2016.

Žene su komplikovane

I kaže ona 'Opusti se ______, nemoj toliko razmišljati, uživaj u momentu'. Definicije mog postojanja su znatiželja i momenat, ali to nisam mogao.

03.09.2016.

Googlaj kendrick lamara

Bosna je Compton.

02.09.2016.

2. Septembar 2016

Bedak je gledati osobu sa kojim si imao toliko kao da nisi nikada imao ništa. Njoj to lahko uspijeva izgleda, i dalje želi da se viđa samnom, i dalje želi da se družimo. Da je barem sve tako lagano. Ali ova bol je izgleda nešto sa čime ću morati naučiti da se nosim, opet. Također je bedak vidjeti dragoga prijatelja kako drugi put odlazi, ovaj put na par godina. Nismo napravili dovoljno uspomena, nismo diskutovali o dovoljno tema, nismo se nadružili. Bedak je i gledati kako ti se zemlja vuče za konce. Predizborne govnokampanje, igre na nacionalizam i provokacije na ličnost koje nadrkaju plitkoumne balije, ustaše i četnike. Ljudi bi se borili za zemlju, ali za šta ćeš da se boriš, za šta to da ostaneš bez mladosti? Da bi sutra isto bilo, jel? Ovo se neće riješiti ratom niti međunarodnim pregovorima. Ovo treba da riješe mladi, ali ne tako što će da ginu u ratu starijih, već tako što će kako znaju i umiju uzeti stvari u svoje ruke. Nije naša omladina ono što politička govna propagiraju; tolerantni su, ambiciozni, uporni, naravno ima izuzetaka,kao i uvijek.
Ali lijepo je vidjeti da i nakon svih bedaka i sranja, lijepi život ide dalje. Sat za satom, dan za danom. Stoji da je ovo i dalje, lijepo rečeno, najturbulentnija godina mog života, ali što više razmišljam o tome, sve više mi ima smisla. Pisao sam o ovome prije, sistem me protiv moje volje uklapa u sebe. Osoba iz moje prošlosti mi je često pripovjedala o apsolutnoj slobodi i iako mi njena definicija iste me i dalje muči, nije bila bez pameti. Ne radi ono što ne želiš, tako je prosto. Ne radi ono što ti svako jutro čini rogobatnim i nepodnošljivim, radi ono za šta ti nije mrsko ustati u jebenih pet ujutro, kao što je meni na ispit iz sklopova. Nažalost, to neće doći sa prijekih tek napunjenih 20 godina, veliki naklon izuzecima, za to ipak treba kapitala, jer to je svijet u kojem živimo. Iako novcu dajem malu važnost, ostatak svijeta daje ogromnu, tako da moram i ja, zakon veće sile. Ponavljam da mi fali optimizma, ali u zadnje vrijeme, jutro za jutrom , malo po malo, svijet postaje ljepše i ljepše mjesto.

01.09.2016.

.

O naspavanosti, ti nedostupna kurvo.

30.08.2016.

30 August 2016, kobni

Današnji susret sa bivšom veoma bliskom osobom me je naučio par stvari. Prvo, ne vjeruj nikome na obećanje ljubavi, ko te je jednom tu zajebao, veoma teško da će tu nešto biti. Drugo, dobro pazi koje nade odlučuješ da gajiš. One mogu češće nego ne biti otrov duši. Treće, naučiti nekoga brisati iz života, makar ih svaki dan gledao, pomiriti se sa time da je ta osoba završena. Dala je šta je imala tvoje životu, dao si i ti šta si mogao i idi dalje. Kraj treba nekada ostati stvarno kraj. Četvrto, možda i najvažnije, budi balansiran. Prvu vezu sam bio veoma neiskusan i ljubomoran, sada sam bio potpuno liberalan, radila je šta je htjela, potpuno slobodna, ali na kraju dana i dalje moja. Velika greška. Tvoje povjerenje je kao kartica iz novčanika koje će mnogi, i to često, zaboraviti na svome stolu. Peto, uvijek radi sve da budeš čista obraza. U prvoj vezi to nije bio slučaj, u ovom sam bez mrlje na ponosu. Šesto, zadnje, ne podcijenljuj prave prijatelje i njihove savjete. Ne slušaj ih samo da bi ih saslušao, oni nemaju nikakvog ličnog interesa u tome što ti govore, dakle govore ti iskreno.
Teško je krenuti dalje, ali uvijek moguće. Srce je jedna stvar koju vrijeme sporo, ali sigurno liječi, pa mu daj prostora da to i uradi. Biti će puno ljubavi i puno veza, a ovo je izgleda samo bila šema za koju ja nisam dobio dopis. I to je okej, na kraju krajeva, naučio sam puno, iskusio puno, od intimnosti do avantura. Odlazim sa vrlo malo žaljenja, s time da je jedino žaljenje što nije trajalo duže. Tako da draga moja bivša ljubavi, želim ti od srca svo moguće dobro koje leži na tvome životnom putu, ali želim također da se naši putevi pri tome što manje ukurštavaju.
Neka si sa srećom i radosti, a ja sa pameti i iskustvom.

29.08.2016.

Sa predavanja na faksu, jesen 2015.

Čovjek, u prošlosti odlikovan svojom samostalnošću, snalažljivošću, snagom i svojim intelektom. Danas, omalovažen svojom ljenošću, zanesenošću, sljepoćom i amoralnošću. Nešto što je postoji danas, a što nije postojalo prije, te je njegovo nepostojanje dovelo do revolucija tipa Martina L. King-a, Malcom X-a, pa čak i davni pad Bastilje. Pojam o kojem govorim je nedvojbeno tehnologija, a pod time podrazumijevam tehnologiju masa. Čovjek je postao rob tehnološkog konfora, nešto što nije prirodno, on je usvojio kao takvo. Tehnološki razvoj je očito direkto proporcionalan propadanju društva kao uređenja kakvo je bilo još od drevnih vremena. Uzevši kao primjer samo internet, koji je međuljudsku komunikaciju oborio na koljena i sveo na pomijerana palca, pa to je žalosno. Danas se smatraju modernima i komunikativnijima oni koji imaju više ( na tim socialnim stranicama ) prijatelja, lajkova, pratioca, ne shvatajući da je to plitka i prazna varka u svrsi dizanja vlastitog pouzdanja. Skidam kapu, bez dvoumljenja, svima koji svjesno, savjesno i strogo odbijaju ovaj režim, ovu diktaturu nad osnovnim principima čovjeka. Međutim, neka se ne shvati pogrešno, ove zamjerke i gnjev izražavam samo nad masovno pristupnom tehnologijom; auta, internet, tv. Podupirem i slažem se sa tezom da je tehnologija novi stepen razvoja čovjeka, kao što je bila i vatra. Međutim, da je drevni čovjek pretjerao sa razvojem vatre, zapalio bi svijet. Danas, čovjek je pretjerao sa razvojem tehnologije, i ne samo da je zapalio svijet, razorio je ne samo njega, već i čovjeka kao jedinku.

28.08.2016.

Nekada za vrijeme jeseni 2015., sjedeći iznad Miljacke

Šta je poezija
do isprdak ljubavi
do produkt emocija
do iskra genija
do trenutak spokoja
do ideja
do kreja.
~
Za mene je osoba
moj imam savjetnik
moj svećenik za ispovjest
moj rabin koji sluša
moja srodna duša.
~
Poezija zapali dušu
kao alkohol grlo
olakša kao tableta
smiri kao istinska nesreća
postoji li ironija veća
~
I to je ljepota stvari
dobro lošim opisano biti može
Ali zlo pod krznom dobra
također sakriti se može
Jedno drugo čvrsto drže.
~
Pišem rječi
već zaboravljene
već nevažne
već nikad više pročitane
ali nije to bitno
bitno je ne progutati
nešto što želi izaći.

26.08.2016.

26. August 2016

Svako gleda svijet na svoj vlastiti način. Svoj svijet, tvoj svijet i moj svijet. Fizikalno, potpuno ista stvar, iste ulice, iste planine, isto nebo. Ali svaka fabula je drugačija od prethodne. Svako tumači tuđe riječi i djela subjektivno, nešto što se često puta prozove etiketiranjem ili osuđivanjem, iako je to sasvim normalna reakcija. Naivno je pretpostaviti najbolje o svakome, iako sam i ja bio takav. Analogno, okrutno je i bezobrazno pretpostaviti ono najgore. Slažem se da prvi utisci ukalupe 90% našeg mišljenja o nekome ili nečemu, ali uvijek treba imati zrno soli, dozu slobode u mišljenju, gipkost. Poznajem i poznavao sam puno, previše ljudi koji nisu imali ni trunku te gipkosti; ono što uradiš vide potpuno subjektivno i nema povratka. I to je valjda okej, ne treba pokušavati mijenjati druge, to je njihov obrambeni mehanizam, svako ima svoj. Čudna stvar je kada se to dešava sa nama bliskim ljudima. Općepoznata je činjenica da se zlo lijepi bolje od dobra, ipak, i dalje je razočaravajuće i poražavajuće vidjeti to u onima koje volimo. Potpuni nedostatak drugog mišljenja, potpuni nedostatak onog ljudskog "Šta ako?". Pitanje je sada da li držati te osobe oko sebe, ili ih pustiti? Da li čuvati ljude koji će uvijek pokazati manje razumijevanja nego ti? Ljude koji o vašoj prošlosti pričaju samo loše, iako mi ostali pamtimo najbolje ono dobro? Iskreno, ne znam taj odgovor. Mogao bih dati svoj subjektivani, koji bi bio čvrsto 'Ne.', ali moj objektivni se vraća na polazak teksta. Svako gleda na svoj način. Vrlo je malo znanja i savjeta koje je omniprimjenljivo, a još manje onoga koje se bezumno prati. Jedini iskreni savjet koji smijem dati je da se držite dobroga, zbog sebe samih. Uvijek je bilo dobro prije lošega, uvijek je bilo sunce prije kiše, uvijek proljeće prije jeseni. Ako pratite ove tekstove, vjerovatno ste oformirali mene kao teškoga pesimistu, ali to su moji subjektivni doživljaji i pogledi. I dalje mislim da je svijet okrutan i da je na nama da svim snagama isklesamo život kakav želimo. Ja biram biti pesimista u svojoj samoći, to je moje ophođenje prema meni samom. Isto tako, biram gledati čašu polu punu kada god provodim svoje vrijeme sa nekime, previše je ljudi koji rade obrnuto. Poznato mi je da je povjerenje izumiruća riječ u današnjem razvoju društva, naše je da ne dozvolimo da to pređe na naš lični razvoj. Budimo bolji svakim danom, budemo li dovoljno uporni, prenijecemo to i na one nama bliske. Svi imamo loše dane, neko više, a neko manje, međutim ne želimo da nas oni definišu u očima drugih, pa nemojmo onda ni mi. Opet toplo ponavljam, sve sa zrnom soli, držimo dobru misao i iza najgorih stvari. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog vlastite duše, jer priznavanje zla bez dobra je samoubistvo vlastitog balansa i duše.

25.08.2016.

25 August 2016

Sjedim pred ovim ekranom sa namjerom da duže pišem, namjerom koju želim upotpuniti po prvi put u par mjeseci. Istina je reći da ne biramo kada, kako ili odakle će nam doći inspiracija. Jednako tome, istinito je i reći da je tuga najbolji doping za pisanje. Bol u srcu lagano se zaboravi radom intelekta. Trenutačno, moga života što se tiče, sve izmiče kontroli. Ide iz jednoga ekstrema u drugi, nešto što mi je jedna od mojih dragih prijateljica davno rekla da je jedna od mojih gorih osobina. Mnogo puta sam razočarao i zadivio sam sebe. Ako me pitaš, radije bih da sam se samo razočarao, prije bih došao sebi. Na ovoj sesiji moram biti zahvalan nekim osobama koje sam upoznao u proteklih nekoliko mjeseci. Jedna je moj dragi, dragi prijatelj, koji mi je dao samo lijepe uspomene i srdačnu podršku, a druga je naizgled kratka uvehnula ljubav, koja je skorijila nekolicinu predivnih uspomena u svome kratkome postojanju. Smjelo ću da kažem da imam polarno suprotne osjećaje prema te dvije osobe. Drugi dio moje želje za pisanjem pojavio se nakon što sam odgledao isjećak serije X-Files. Tek se raspleo (naizgled) vječito zli lik, te se pokazalo šta je zapravo dovelo do svega toga. U glavi mi je puklo kada je sjeo za pisaću mašinu i napisao: “I believe in sacrifice. However, there are many nights where I wish I had a second chance.” U prevodu; Vjerujem u žrtvu. Uprkos tome, mnogobrojne su noći u kojima vapim za drugom prilikom. Velika mudrost u dvije rečenice. I oni koji su najbolje radili, oni koji su podnijeli najviše žrtve, čak i oni žele da to promijene. Niko osim nas samih ne zna potrebnu bol za nošenje tereta na srcu i umu. Niko osim nas samih ne zna koliko su nebrojne neprospavane i mamurno promišljene noći naših života. I niko osim nas samih neće znati koliko patimo. I upravo iz tog razloga ne smije niko osim njih ni biti svjestan. Upravo jer svako nosi svoje terete i svoje bolove, sebično je nabacivati još i naše. Nikada nisam vidio bolju priliku da iskoristim puno značenje uzrećice koju sam prije puno koristio, “ Svakome svoje, a meni moje.” Kriv sam, kao što sam i optužen, za tu sebičnost. Da sam svoje unutarnje bolove kukavički prenosio meni bliskima, na jedan ili drugi način. Trebao sam biti hrabriji. Dovoljno sam hrabar bio da se zavučem u kafić i samotno provodim sate prosipajući svoje misli na papir. Ali to mi nije bilo dovoljno, i to nije dobro. Žalim što sam uradio neke stvari. Žalim kome sam ih uradio, ali karma ima svoje načine, i mislim da je došlo vrijeme naplate. Jedna od mnogih žrtava sa kojima se može većina povezati je slomljeno, ne, rasparčeno srce. Žrtvovati svoju sliku u tuđim očima za njihovo vlastito dobro. Napustiti njihove živote iz nesebične želje i žrtve, da bi oni imali bolji. Jer mislimo da mi njih ne zaslužujemo, a uvjereni smo da oni zaslužuju bolje. Po drugi put u ovoj godini, to je najveći teret koji moja prsa ponovno snose. Druga analogija može da se prosto opiše kao “šutnja”. Trpiti, čekati, nagomilavati u nas same, da bi osoba preko puta nas imala lagodnije boravljenje naspram nas. Svjesno to radimo, skoro svi. Ali to, za razliku od gornje, možda i nije okej. Sve što se gomila, preplavi se. Sve što preplavi ošteti. A sve što se ošteti, skupo košta da se popravi. Uvijek budimo iskreni sami prema sebi, a hronološkim slijedom, biti ćemo iskreni i prema onima oko nas. To je najbolji poklon koji im možemo dati. Najveći su ljudi oni koji su najviše žrtvovali. Ujedno, i najnepoznatiji su. Einstein je podnio žrtvu na račun svijeta, dao nam je nešto za šta nismo bili spremni. Žtvovao je svoju savijest i našu zdravu budućnost. Schindler je žrtvovao sve što je imao da bi izvukao što više ljudi iz rogobatnih čeljusti holokausta, samo da bi na kraju plakao i ubijao se vlastiom boli, jer je pored hiljada koje je spasio, shvatio da je imao priliku spasiti još deset. Veliki ljudi ostavljaju knjige. O većim ljudima se pišu knjige. O jedinstvenim ljudima se uvijek priča. A oni najbolji su davno ostali bez spomena. Završavam poslovicom Nietzsche-a: “Blagoslovljeni su zaboravni, jer oni pobijede čak i preko svojih gubitka.”

23.08.2016.

19 Mart 2016.

Kako je samo lijep ovaj naizgled beskonačno dugi kolaž događaja kojeg nazivamo život. A koliko je samo lijepa ova neiscrpna snaga zvana mladost. Počesto zamišljam kako će izgledati moj pogled na svijet u mojim posljednjim trenucima, šta ću to osjećati i šta ću to vidjeti. Hoću li uopšte imati porodicu oko sebe? Ženu, djecu, unuke? Hoću li uopšte umrijeti u vlastitoj kući ili na ulicama? Da li sam siguran da ću biti star kada umrem? Ni u jedno od ovoga nisam siguran, ali u jedno jesam, a to su iskustva. To je ona jedna stvar koju svaki put mogu čvrsto zamisliti da radim dok idrišem dušu, da se sjećam. Da se sjetim svih trenutaka u kojima sam se osjećao najživlji, najbolji ili najvoljeniji. Gledati kroz tanku retinu moga oka projekciju kratkih isjećaka filma moga života i onda se samo zapitam; da li sam sretan ili tužan? Da li sam zadovoljan ili žalim? Da li sam istinski živio svoj život? I iskreno, userem se malo kada pomislim na to, ali razvio sam “pravilo”, haj'mo reći. Živi da pokušaš što više dana moguće dodati u tu kolekciju isjećaka koje ćeš gledati na samrti. Pokušaj uraditi nešto memorabilno. Najbolje je uraditi ono što te tada čini sretnim, te stvari se najbolje zalijepe za pamćenje. Primjera radi, ja sam prije par dana vjerovatno doživio par trenutaka koji su mi se urezali u mozak i kojih ću se sjetiti čim pomislim na svoje studijske godine, prepostavivši da sam ih preživio/dovršio hah. Jedna bi bila kafić kod moga kampusa, moji prijatelji sa fakulteta idu tamo, a i ja, već par mjeseci. Specifična stvar kod njega je to što kada zamisliš studentsko mjesto za druženje i uživanje, to je tip mjesta na koje pomisliš. Puno studenata i skripti, piva i kafa, cigara i pepeljara, bilijarskih stolova i pikado meta na zidovima, sve. I tako jednog dana sjedim ja sa par njih, nešto smo pričali i ja se samo isključim, nenamjerno, nešto što mi se zadnjih par godina često dešava. I takav počinjem da osmatram, potpuno nijem na svaki vanjski zvuk ili nadražaj. Oko mene su prijatelji, osmijesi i loši vicevi, malo dalje od mene grupa igra bilijara, na stolu pored momak uči djevojku kako da igra, nagevši se onako “klišej” preko nje da joj pomogne da cilja. Okrećem dalje glavu, vidim čak i štrebere naše grupe kako se uz silne skripte i papire smiju i istinski uživaju u trenutku. Iza njih vidim drugi dio svojih prijatelja kako igraju pikada, vidim Adija kako diže ruke iznad glave, napregnuvši grlo za jednu žustru psovku, i Majru ispod njega kako slavi i skakuće, radujući se i zezajući ga što ga je upravo oborila sa visokog rezultata. Na šanku malo dalje sjede/stoje uobičajni gosti, pive i kafe te njihovi urlici i šale, malo stariji momci, ali definitivno mladi u duši. I tek sam sada udahnuo i vratio se “među žive”. To je tip trenutka za koji se živi, a pogotovi tip koji se pamti. Drugi bi bio sedmicu nakon, upravo smo imali tutorijal iz krugova 1, a ranije smo završili jer asistenti brzaju sa gradivom. Predmetni profesor se dobro izgalamio na njih čim su ohanuli sa zadataka i počeli nam pričati teoriju, ono što ja smatram pravim znanjem materije, nikakvo čudo da smo završili sat ranije hah. Uglavnom, idemo Mirnes, Adi, Zlatan, Elvedina, Amina i ja prema glavnoj zgradi, i sine meni ideja. Bio je prelijep, neopisivo prelijep sunčan dan i definitivno nisam htio da ga provedem unutra. Tako da sam Mirnesu klimnuo prema klupi u suncu, na što je on odgovorio sa svojim hitrim skokom preko nje. Ubrzo su svi ostali došli. Draga mi je ova grupa ljudi, uvijek si čuvamo leđa, barem faksa što se tiče. Nažalost, svi smo postali više nego sposobni sami izaći na kraj sa sra*ima iz našeg svakodnevnog života. I sjedimo mi tako, kad Amina samo baci jaknu ispod drveta ispred i sjede. Pogledala je mene i počela da se ceri kao zec, to često radi, a ja sam samo bacio i svoju i iste sekunde sam već bio naslonjen na drvo ispod sunca. Zlatan je došao pored mene, a ostatak grupe je ostao na klupi. I sjedili smo tako skoro sat vremena, i moram reći, ako je išta u mom životu bilo kao film, onda je to, druženje sa prijateljima u hladu drveta na travi kampusa. I usred te priče, opet mi se isto desilo, udahnuo sam i vidio sve, počeo pamtiti svaki detalj. Ispred mene su Elvedina, Adi i Mirnes, gledaju nešto na Elvedininom telefonu i smiju se, kladim se da je bila neka Rikijeva do bola glupa izjava na fejsu, tome se i ja počnem odmah smijati. Sa moje lijeve strane je bila Amina, kako sam se naslonio nazad na drvo, počela je da se dere na mene kako joj blokiram sunce, polako navigirajući prstima moju glavu tako da je u idelnom položaju za njeno sunčanje hah. Sa druge strane je sjedio Zlaja, sa njim sam pričao većinu vremena. On je jedna od najpametnijih osoba koje poznajem, ali i najdualnijih, teško je objasniti, možda drugom prilikom. Nosio je moju narukvicu sa crnim lopticama, imamo obojica po jednu, dogovorili smo se da mu je dam, pomaže mu sa živcima, a i dobro mu stoji hah. I tako on sjedi pored mene, priča mi jednu od svojih priča iz srednje i polako desnom rukom se igra sa narukvicom na svojoj lijevoj. Upečatljivo je bilo i svijetlo, način na koji je padalo i na koji je sve sijalo. Trava je bila ona savršena nijansa zelene, drveće je bacalo taman sjenu da sunce grije, a ne smeta i oko nas nije bilo apsolutno nikoga da pravi buku ili smeta. I tada sam se opet vratio u stvarnost. Kasnije će doći i sjeti sa nama Mirza i Hamza, a malo nakon toga ćemo svi skupa pasti test iz sklopova, kao i čitava generacija prije nas hah. I eto, ima još nekoliko trenutaka, ali još mi nije udobno dijeliti takve na ovakvim javnim platformama, možda drugi put. Ovakvi trenuci su srž života, bar srž mog. Kada pomislim na bilo koji period života, želim da se sjetim desetina ovih trenutaka i samo pomisliti “Uživao sam, bilo je dobro, isplatilo se”. I usput, vrlo vjerovatno da se ovaj tekst potpuno kosi sa onim gornjim, ali oba smatram tačnim i preciznim. Ono je moj makro svijet, ovo je moj mikrosvijet, dva različita univerzuma. Ljudi mogu biti potpuno sra*e, pa se zato pokušaj okružiti onima koji su manje. I živi život za sebe, niko neće cijeniti kada ga živiš za nekoga drugoga, pa čak ni ti.

22.08.2016.

14. Mart 2016.

Šta smo to mi ljudi? Pa da ti iskreno kažem, zavisi na koji dan me pitaš, tačnije, na koju nogu sam ustao. Pola vremena se divim našim uspjesima, našim dobrim trenucima i našem postojanju općenito. Toliko mi um istuče misao kada samo pomislim šta su sve naši preci uspjeli da urade i stvore, koliko kreativnosti su posjedovali, sa kolikim genijom su sijali i sa kolikom snagom su raspolagali. A onda ona druga polovina vremena… nju provedem razmišljajući i zamišljajući svoj život što dalje od čak i najapstraktnije moguće veze sa svime ljudskim. Zamišljam kuću u nekoj šumi, ženu i djecu i ništa okolo sem čiste, neukroćene i netaknute prirode. A razlog tome je očit, nekada prosto ne mogu da shvatim koliko gadni ljudi mogu biti. Kao totalna suprotnost divljenju, u meni se javlja gađenje. Prevaranti, lopovi, ubice, opsjednuti korporalci, amoralni vladari i slični gov*ari, sama pomisao na njih mi stomak okrene. A u zadnje vrijeme sam dosta posvjedočio i jednima i drugima. Vidio sam čovječanstvo u njegovom najboljem svijetlu i njegovom najgorem trenutku. Vidio sam kako ljudi svoje zadnje daju drugima i kako najbliži unutar porodica gledaju i traže načine kako da zaje*u svoje najbliže za pišljivu kintu. I zapitam se onda iskreno šta to navede čovjeka na to, mora da ima neki algoritam, neki ustaljeni obrazac čim je to toliko često. Da li je sebičnost, da li nedostatak suosjećanja? Da li čisto zarad okrutnosti i zlobe, zbog nedostatka humanosti? A onda opet, zašto molim te uraditi dobre stvari? Jer voliš ili jer želiš? Jer se možda osjećaš toplo kada to uradiš ili pak osjećaš najprostiju moralnu obavezu da iskažeš suosjećanje i shvatanje prije svega drugog? Najlakše je reći da je to samo ljudska priroda, “pusti čovjeka”, popišaj ga. Ali ne, i najgore binde su najsposobnije da urade najljepša djela nesebičnosti, isto kao što je najtoplija i najsuosjećajnija osoba sasvim sposobna da sje*e nekom život za sva vremena. Dakle ne bih rekao da postoji neka apsolutna polarnost, ili dobar ili zao. Nikada nisam vjerovao da je svijet crno-bijel, već da je u potpunosti siv. Niti sam ikada razumio osobe koje kažu drugačije. Svako želi ono najbolje za svoje dijete, da mu pomogne kako god može, a niko ne voli nepotizam. Svi mrze bespotrebno nasilje, a većina ni ne razmisli dva puta prije nego li šutne psa lutalicu. Niko ne voli globalno zagrijavanje, a niko ne razmisli dvaput prije nego li baci flašu gaziranog soka niz potok. Sve je sivo, sve je perspektivno. Ali čim je sve sivo, odmah je i mutno. Podložno laži i manipulaciji. Kako je samo lagano navesti čovjeka na zlo. Kako je samo lagano gurnuti nekoga niz stepenice iskušenja. A zašto ga je tako teško natjerati da daje sirotinji ili da kupuje karte u tramvaju? Zašto će pogoditi prozor jajetom čim mu kažeš da ne smije, a zamoliš li ga da ode sa tobom kupiti psu hrane, gleda te kao zadnju budalu. Vidim li ja jedini ovdje vukoj*binu ljudske svijesti? Ali ima i ovo svoju neku logiku, razmisli. Nikoga ne nagradimo ako radi dobro. Na stranu to što se dobro osjećaš na neko vrijeme, ili što si dobra osoba, “to nikome nije važno”. Ali nažalost, živimo u takvoj okolini gdje nikoga ni ne kaznimo ako uradi nešto loše. Stotinu ljudi bez karte prođe pored revizora, a on zna, ali zaustavi se i naplati stotinu i prvoj, onako reda radi. Ili ti naša legendarna policija, koja zakon pretvara u sjedenje na haubi pored nekog sela uz cigaru i nekakav hamburger, uz redovno maltretiranje očito nedužnih. Naši dežurni čuvari su se pretvorili u naše dežurne siledžije. A onda prođeš pored udruženja za društveno/mentalno/fizički/ekonomski ugrožene. Vidiš ljude koji za minimalnu minimalu daju i to malo što imaju za druge, za one kojima niko drugi neće. Neko ko je odlučio svoj život dati pomaganju i dobroti umjesto prevari i sebičnosti. Kako je to samo lijepo, kako je toplo i neopisivo fino vidjeti nesebičnost. Ako iz ovoga svega doduše zaključuješ da se ja stavljam na superiornu poziciju naspram svega ovoga, ne navodi se na pogrešan trag. Imam i ja svoje feralne trenutke, svoju žestoku polarizaciju, dobro-zlo. Znatiželja je ubila mačku, a kako ide, i mene će. Nejse, ne znam čita li iko više ovo, ali ako čita, recite mi u anonu da li ste dobra ili loša osoba? Ali dobro razmislite, sve dobro i loše što ste uradili. I onda mi recite da ste siva osoba. Jer to i jeste, to smo svi. Malo crnog tu, malo bijelog tamo, izmiksaj i eto ti ga, sivilo. A ako se prepoznate kao dobra ili loša osoba, a ne siva, sasvim sigurno mogu reći da ste ili egoista, ili narcis ili osoba koja čitav dan radi par aktivnosti, da li igrati igrice ili gledati TV, ili igra fudbal ili crta crteže. Jer vidiš, niko ne radi samo dobro, ili samo zlo, štaviše, niko ne radi ni izrazito većinski dobro niti zlo. Niti može neko reći da je dobra osoba, jer ima ona bar jedna stvar u pozadini tvoga uma koja te podsjeća da ipak nisi dobrica kakvom se smatraš. Niti je neko istinski zao, jer svako ima neku moralnu slabost, neki pozitivni moralni okidač protiv kojega ne može. Svi smo isti. Tačnije, svi smo jedinstveni. Ali kada smo svi jedinstveni, baš kao svi drugi, pa onda smo svi i isti. Svi smo mi cigare, sa vana svijetli, iznutra tamni, a životi nam gore sivim dimom.

21.08.2016.

Decembar-Januar 2015.

Čarobni su ovi sahati, prije sabaha. Ne znam šta je to u njima da im daje neki slabo proziran veo spokojnosti i opčinjavajuće mističnosti. Redovno se probudim u ove sate, ne znam kako ni zašto, ali ne žalim. Ustanem iz toplog kreveta, stanem pokraj prozora, gledam u praznu ulicu; opazim ponekog psa kako prođe i zalaje ( da izvineš, i pojebe nešta ), rijetko vidim ljude, mislim vidim pijandure, ali nisu ni oni baš u “ljudskom” stanju. Kad bolje razmislim, žalim za nečim. Ja čitaoče živim u stanu, na zadnjem spratu, dakle u gradu. Užasno mi smeta što navečer ne vidim zvijezde, a malo je reći da ih volim i da me u sekundi začaraju svojom elegancijom i kvantitetom. Moji kuću na brdu, neki satak odavde, usamljena, daleko od svega. Eh, da vidiš ti samo tamo zvijezda. Nerijetko se desi da ustanem navečer, išunjam se sa dekom, mobitelom i nekom knjigom, i samo ležim na livadi ispred kuće, čitam, posmatram. Mislim da je to jedna od onih uspomena koje ću imati ostatak svog života, jer je to bilo nešto moje, samo moje. Koliko zapravo čovjek nema vremena za ove male stvari, za ove sićušne užitke koji čine život. Zaokupljeni karijerom, pohlepom za novcem ili prosto plemenitom brigom za bližnje, ne vidim ono što je odmah tu ispred i oko nas. Živimo u iluziji da je čovjek pripitomio prirodu, da je ona stvorena kako bi se njome vladalo. Eh kad bi mi, zavarane duše, samo malo mućnuli glavom i pogledali malo dalje od vlastitih stopala, napuhani vlastitim egom, vidjeli bi šta je priroda i kolika je njena sila, a tek kolika je njena ljepota. Sigurno si imao trenutaka, tačnije, sigurno si imao čast da doživiš gubitak daha uzrokovan prizorom čarolije majke prirode. Bio to neki vodopad, gorije, okean, planina ili rijeka, u tom trenutku, nisi imao brige u glavi. Svijet je bio lijep, savršen. Šta onda nas zaustavlja u tome, da ganjamo ovu radost i da hranimo oči ovim blaženim nektarom uspomena i blagoslovljenih prizora? Pa, članovi smo društva koje u svojoj srži ne teži ka perfekciji na nivou individue, nego perfekciji na nivou vlade i velikana. Dokle god ide, dok se god gura, dobro je. Živimo u društvu gdje smo ti i ja samo broj, samo radnici koji će da upotpune sistem. U našu dublju svijest nam je ukovan ideal; da bi smo bili sretni, moramo imati karijeru, pare, veliku kuću, dobro auto, firmu, dvadesetak radnika, kućnu poslugu i tako dalje. Ovo nam je usađeno jer je to nešta što bi nas motivisalo da radimo i idemo snažnije i upornije kroz dnevne poslovne aktivnosti, prosto da bi nam uvečali produktivnost. Opet, da bi sistem bolje funkcionisao. Ne žele da ti pokažu da sreća leži na cesti koja vodi ka izlazu iz grada. Da se sreća nalazi u onoj iskri u očima voljene osobe. Da ona navire iz svake zvijezde na onom nebu zakovane. Da sreća izvire iz svakog talasa koji neprestajno umiva plažu. Ne, jer onda ti ne bi bio “produktivni” član društva. Ne bi želio kupovati vile, auta, firme, već bi bio sretan sa onime što imaš. Shvatio bi ta sve što ti treba je zapravo tu, nego si preslijep da to vidiš. Iskreno, lično, da biram između vile od 1000m2, bazenom, aerodromom jebote, poslugom i svime, i između kolibe sa 20m2, na planini pored jezera, pod amfiteatrom zvizejda, moš’ mislit šta bih izabrao. Čovjek ima tendenciju da pokušava u općem smislu pronaći sveopšti besmisao.

19.08.2016.

Decembar 2015.

Često, u vremenu te neke adolescentske „depresije“, utočište pronalazim u dobro protkanim stihovima nekih od velikana muzike. Jednostavno, sjednem na čošak kauča, ugasim svjetla i odvrnem muziku. Harmonija u mojim ušima nevjerovatno utihuje melanholiju u mome srcu, neopisivo je. Nekada samo pustim misli da lebde na talasima gitare koji prolaze kroz moju glavu, a nekad se bacim u tešku misao. Barem meni tešku . Vidiš, ja smatram da patim od sindroma „mišljenja bez svrhe“. Kako da ovo obrazložim… Da probam. Smatra se da svake sekunde umre dijete u Africi, od ove ili one bolesti. Sada misliš o onome što bi se trebalo uraditi. Šta bi se moglo uraditi. Šta se nikad neće uraditi. Kao prvo, čemu ove misli. Drugo, pesimistične su, kao i večina mojih. Treće, ništa ne možeš uraditi. Osim ako ćeš lično otić’ u Somaliju i dilat’ hljeb djeci k’o krek. Mislim da je dovoljno objašnjenje. Lično mislim da je briga o stvarima i temama na koje ne možemo da uječemo grijeh. Gubiš blagoslovljeno , tebi dato vrijeme bolan, dangubiš. Mislim, super, skontao si da pravilnom raspodjelom sredstava možeš istrijebiti glad u Africi. I šta sad? Ništa, ti si i dalje tu, a Afrika je i dalje tamo. Eh brate dragi, kako svijet može da bude jebeno lijep. Nemoj se prevarit’, ni ja nisam doživio te lijepe dane, gdje sve jednostavno ide kako treba, i gdje svaki trenutak je trenutak za pamćenje. Ali mnogi jesu, čitam o tome. Feliks Baumgarten se bacio sa neba. Pu jebote, svaka mu čast, bez sarkazma. Realno, ko mu nije rekao da je lud sto na sad, bolje mu je da se prihvati kozmologije i fizike. Skidam mu kapu što je odjebao sve „hejtere“. Ispunio je svoj san. U tom trenutku, kada ispuniš svoj san, rekao bi da se individua otisne u neograničenosti. Besmisleno, znam, ali tako je. Može li se porediti onaj neograničeni niz cifara u matematici, sa neograničenom radošću trenutka? Ne želi li svako da se otisne, da na smrtnom krevetu kaže „ Jebeno je dobra bila ova vožnja.“? Nota: Into the Wild. Ako nisi gledao ovaj film, ovo remekdjelo umjetnosti na platnu, savjetujem ti da ga čimprije pogledaš. I prosudiš. Shvatičeš na šta mislim. Ne znam da li treba da završavam ove misli. Kontadiktorno je mojim uvjerenjima. Krivično je da neko koristi i prihvata, bez preispitivanja, tuđe mišljenje. Ako nemaš svoj stav, postaješ rob tuđeg. Ne želim da svoje riječi nekome tkam u glavu, pogotovo ne kao prihvatljive i javno-upotrebljive. Kada osjetite da dolazi kraj moje misli, samo preskočite taj paragraf. Stvarajte vlastiti kraj, vlastiti klimaks. To bi značilo da je ovaj bijedni tekst nešto i uradio, da je nekog’ nešto i naučio.

18.08.2016.

hbd

Napunih i ja 20. Neka nam životi budu blagoslovljeni padovima da bi nam pobjede bile slađe. Cheers.

17.08.2016.

Sitne misli u još sitnijim satima #1

Izgubljen u dimu vlastitih cigareta, prebijen od strane vlastitih grešaka, izrugan od strane vlastitih snova, ponovno sjedim, ponovno pišem. Pročitao sam neki dan svoju skromnju “knjižicu” i počeh aktivno da mislim. Što sam dalje i više čitao, shvatao sam da ja više nisam ista osoba koja sam bio prije godinu dana. Radi perspektive, naslov knjige je “O sreći i drugim govnima”, pa eto, da se da zaključiti na šta mislim otprilike. U njoj sam navodio svoje prije i poslije. Svoje neuspjehe i uspjehe, te kako su oni doprinosili mojoj sreći. I ne mogu a da se ne pronađem u kategoriji “Prije”. Unazadio sam se u dosta aspekata. I to je kontradiktorno mome poimanju svrhe života; Svakim danom, bolji i bolji. Volio bih da sam ista ona osoba sa onim istim stilom pisanja. Volio bih da imam i dalje neke ljude u životu, volio bih da i dalje imam osjećaje koje sam imao. Ali to je već žaljenje. I ako sam išta shvatio u proteklih godinu dana, to je da ono ne vodi skoro ničemu. Jedina dobra stvar koju vidim u njoj je shvatanje vlastite patetike i reagovanje shodno tome. Isuviše su skupe greške koje pravimo, a suviše su male pobjede koje dobijemo. I to je nešto sa čime se treba pomiriti. Žaljenje je uvijek bilo kvalitetnije ljepilo od ponosa. Ali greške i žaljenje su izvori veličine i uspjeha. Najmanja je pobjeda ona koja je ostvarena sa najmanje prepreka. Mali su dani koji su stopostotno dobri. Kratke su noći koje su slatko prospavane. Žalio sam i sada stajem. Idem dalje, idem naprijed. Moram se riješiti nekih stvari, misleći time na radnju pomirenja sa njima. Shvatiti i prihvatiti ono što mogu, ali još bitnije, ono što ne mogu. Nisam genije, nisam intelektualac, nisam poseban. Još jedna ploča na cesti. I to je uredu. Svaka ploča daje svoj doprinos. Svaka bakterija daje svoje sve. Ovaj kratki pasus završavam gorenapisanim; “Isuviše su skupe greške koje pravimo, a suviše su male pobjede koje dobijemo.” Neka ste sa spokojem i pozdravom.

17.08.2016.

Prvi korak dalje

Sramno i poraženo moram da priznam da trenutačno u srcu osjećam samo mržnju. Ono malo crveno iza mojih rebara zaokuplja samo bol i patetični jad. Koliko li samo sada mrzim sebe. Koliko li samo mrzim svoje odluke, ponajviše to što sam dopustio da sreću vežem za jednu osobu. Za osobu koja me je, mogu sigurno reći, nesvjesno za života zajebala. Kako je samo posrano ostati bez nekoga na koga si se apsolutno navikao. Tužni dio je taj što ovo nije prvi put ove godine. Prije ovoga to je bila veza od preko godinu dana, malo je reći da je ta burno završila. Ali tu sam ja dosta, dosta sjebao. Ali ovdje, ovdje sam imao osjećaj da sam sve ispravno uradio. Trudio sam se, zaista jesam. Davao sve da budem najbolja verzija sebe. I opet nije bilo dovoljno. Ustala je jedno jutro i nije više voljela. Nakon toga se sve raspalo, prazna obećanja koja su data su zaboravljena odmah, time i prekršena. Lažna briga ukazana je posrana potpunim nedostatkom interesa. Četiri divna mjeseca polako zamjenjljuju mjeseci neprospavanih noći punih samojadikovanja i tugovanja za prošloću. Ali opet, nije ona kriva. Nisam izgleda bio njen tip. Moje najbolje nije bilo ono što ona traži. I to je to. Problem je pomiriti se sa time. Situacija je takva da je ona krenula dalje daleko prije prekida, uživa, viđa se opet sa bivšim, bliski su opet, tako to sve valjda ide. Moraćemo da se viđamo na fakultetu. Ne znam kako će biti; osjećam se kao da ću u jednom trenu samo pući i reći joj sve što mi je na umu. Prosuti joj sve sa pameti, da joj pokažem crno na bijelo koliko mi je izvrnula život. I ne dramim, usrana su vremena u zadnje vrijeme, a pogotovo još sa time. Ali zašto bih joj to uradio, zašto bih ikome to uradio. Neka barem jedno od nas ostane sretno nakon ove veze. Usput, rođendan mi je za dva dana, tako da 'Jupi!'. Nadam se da će biti podnošljiv susret. Naučih i jednu vrijednu lekciju, životnu iz svega ovoga. Nekada, i kada uradimo sve kako treba, kada damo svoje najbolje, kada ne napravimo ni jednu grešu, opet izgubimo. I to je život. Hvala kapetanu Pikardu. Nije fer, nije zasluženo, ali šta je tu je. Volim ju još. Pitam se koliko će me dugo držati. Koliko će cigareta trebati da se ovaj put ugasi ljubav?