The midnight nation

Budi sa pozdravom prijatelju

22.08.2016.

14. Mart 2016.

Šta smo to mi ljudi? Pa da ti iskreno kažem, zavisi na koji dan me pitaš, tačnije, na koju nogu sam ustao. Pola vremena se divim našim uspjesima, našim dobrim trenucima i našem postojanju općenito. Toliko mi um istuče misao kada samo pomislim šta su sve naši preci uspjeli da urade i stvore, koliko kreativnosti su posjedovali, sa kolikim genijom su sijali i sa kolikom snagom su raspolagali. A onda ona druga polovina vremena… nju provedem razmišljajući i zamišljajući svoj život što dalje od čak i najapstraktnije moguće veze sa svime ljudskim. Zamišljam kuću u nekoj šumi, ženu i djecu i ništa okolo sem čiste, neukroćene i netaknute prirode. A razlog tome je očit, nekada prosto ne mogu da shvatim koliko gadni ljudi mogu biti. Kao totalna suprotnost divljenju, u meni se javlja gađenje. Prevaranti, lopovi, ubice, opsjednuti korporalci, amoralni vladari i slični gov*ari, sama pomisao na njih mi stomak okrene. A u zadnje vrijeme sam dosta posvjedočio i jednima i drugima. Vidio sam čovječanstvo u njegovom najboljem svijetlu i njegovom najgorem trenutku. Vidio sam kako ljudi svoje zadnje daju drugima i kako najbliži unutar porodica gledaju i traže načine kako da zaje*u svoje najbliže za pišljivu kintu. I zapitam se onda iskreno šta to navede čovjeka na to, mora da ima neki algoritam, neki ustaljeni obrazac čim je to toliko često. Da li je sebičnost, da li nedostatak suosjećanja? Da li čisto zarad okrutnosti i zlobe, zbog nedostatka humanosti? A onda opet, zašto molim te uraditi dobre stvari? Jer voliš ili jer želiš? Jer se možda osjećaš toplo kada to uradiš ili pak osjećaš najprostiju moralnu obavezu da iskažeš suosjećanje i shvatanje prije svega drugog? Najlakše je reći da je to samo ljudska priroda, “pusti čovjeka”, popišaj ga. Ali ne, i najgore binde su najsposobnije da urade najljepša djela nesebičnosti, isto kao što je najtoplija i najsuosjećajnija osoba sasvim sposobna da sje*e nekom život za sva vremena. Dakle ne bih rekao da postoji neka apsolutna polarnost, ili dobar ili zao. Nikada nisam vjerovao da je svijet crno-bijel, već da je u potpunosti siv. Niti sam ikada razumio osobe koje kažu drugačije. Svako želi ono najbolje za svoje dijete, da mu pomogne kako god može, a niko ne voli nepotizam. Svi mrze bespotrebno nasilje, a većina ni ne razmisli dva puta prije nego li šutne psa lutalicu. Niko ne voli globalno zagrijavanje, a niko ne razmisli dvaput prije nego li baci flašu gaziranog soka niz potok. Sve je sivo, sve je perspektivno. Ali čim je sve sivo, odmah je i mutno. Podložno laži i manipulaciji. Kako je samo lagano navesti čovjeka na zlo. Kako je samo lagano gurnuti nekoga niz stepenice iskušenja. A zašto ga je tako teško natjerati da daje sirotinji ili da kupuje karte u tramvaju? Zašto će pogoditi prozor jajetom čim mu kažeš da ne smije, a zamoliš li ga da ode sa tobom kupiti psu hrane, gleda te kao zadnju budalu. Vidim li ja jedini ovdje vukoj*binu ljudske svijesti? Ali ima i ovo svoju neku logiku, razmisli. Nikoga ne nagradimo ako radi dobro. Na stranu to što se dobro osjećaš na neko vrijeme, ili što si dobra osoba, “to nikome nije važno”. Ali nažalost, živimo u takvoj okolini gdje nikoga ni ne kaznimo ako uradi nešto loše. Stotinu ljudi bez karte prođe pored revizora, a on zna, ali zaustavi se i naplati stotinu i prvoj, onako reda radi. Ili ti naša legendarna policija, koja zakon pretvara u sjedenje na haubi pored nekog sela uz cigaru i nekakav hamburger, uz redovno maltretiranje očito nedužnih. Naši dežurni čuvari su se pretvorili u naše dežurne siledžije. A onda prođeš pored udruženja za društveno/mentalno/fizički/ekonomski ugrožene. Vidiš ljude koji za minimalnu minimalu daju i to malo što imaju za druge, za one kojima niko drugi neće. Neko ko je odlučio svoj život dati pomaganju i dobroti umjesto prevari i sebičnosti. Kako je to samo lijepo, kako je toplo i neopisivo fino vidjeti nesebičnost. Ako iz ovoga svega doduše zaključuješ da se ja stavljam na superiornu poziciju naspram svega ovoga, ne navodi se na pogrešan trag. Imam i ja svoje feralne trenutke, svoju žestoku polarizaciju, dobro-zlo. Znatiželja je ubila mačku, a kako ide, i mene će. Nejse, ne znam čita li iko više ovo, ali ako čita, recite mi u anonu da li ste dobra ili loša osoba? Ali dobro razmislite, sve dobro i loše što ste uradili. I onda mi recite da ste siva osoba. Jer to i jeste, to smo svi. Malo crnog tu, malo bijelog tamo, izmiksaj i eto ti ga, sivilo. A ako se prepoznate kao dobra ili loša osoba, a ne siva, sasvim sigurno mogu reći da ste ili egoista, ili narcis ili osoba koja čitav dan radi par aktivnosti, da li igrati igrice ili gledati TV, ili igra fudbal ili crta crteže. Jer vidiš, niko ne radi samo dobro, ili samo zlo, štaviše, niko ne radi ni izrazito većinski dobro niti zlo. Niti može neko reći da je dobra osoba, jer ima ona bar jedna stvar u pozadini tvoga uma koja te podsjeća da ipak nisi dobrica kakvom se smatraš. Niti je neko istinski zao, jer svako ima neku moralnu slabost, neki pozitivni moralni okidač protiv kojega ne može. Svi smo isti. Tačnije, svi smo jedinstveni. Ali kada smo svi jedinstveni, baš kao svi drugi, pa onda smo svi i isti. Svi smo mi cigare, sa vana svijetli, iznutra tamni, a životi nam gore sivim dimom.

The midnight nation


Trenutna pjesma: CROSSES - BITCHES BREW
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5699

Powered by Blogger.ba