Dao sam joj srce
Primi ga, zagrlje i pljunu
Dao sam joj sebe
Primi me, zagrli i pljunu
Dao sam joj pažnju svoju
Primi je, zagrli i pljunu
Dao sam joj vrijeme svoje
Ote ga, uze i pljunu.
A vidim još u kasnim satima
Nas dvoje kako hodamo sokacima,
Držim njene ruke hladne
Ljubim njene usne, mene gladne.
Grlim njene kukove
koji su na moje želje stavili okove
I prikovali ih za sebe
Nisu puštali meni od tebe.
Prolazim dlanom kroz njenu kosu
Plavu, pravu i zanosnu
Diram prstom njen obraz
Mekan, rumen i zanosan.
Hodimo stazama na kojima smo već bili
Malo pametniji ali ništa spremniji,
Ležimo još skupa u našoj idili,
luđi, zbunjeniji, pomućeniji.
I lovim tvoje oči
zelene poput bora na vedroj zimskoj noći
I kada uhvatim njihovu putanju
nasmiješ se i šapneš u polučutanju:
“Volim te srećo, nikome te ne dam,
srećo moja, srećo, ovo je kao san.”
I kroz sjećanje vidim to sve sada
umire u očima i zadnja nada.
Pokušavam se oprostiti od tvojega bića
ali draga moja, radeći to popih već tisuću pića.
Zato pišem strofe ove
u lažnoj nadi da želim da nam mostovi gore
u lažnim riječima “Više te ne volim.”
u lažnoj želji da sa tobom više dane naše ne krojim.
0 comments on “13. Oktobar 2016.”