beats by dre cheap

19 Mart 2016.

Kako je samo lijep ovaj naizgled beskonačno dugi kolaž događaja kojeg nazivamo život. A koliko je samo lijepa ova neiscrpna snaga zvana mladost. Počesto zamišljam kako će izgledati moj pogled na svijet u mojim posljednjim trenucima, šta ću to osjećati i šta ću to vidjeti. Hoću li uopšte imati porodicu oko sebe? Ženu, djecu, unuke? Hoću li uopšte umrijeti u vlastitoj kući ili na ulicama? Da li sam siguran da ću biti star kada umrem? Ni u jedno od ovoga nisam siguran, ali u jedno jesam, a to su iskustva. To je ona jedna stvar koju svaki put mogu čvrsto zamisliti da radim dok idrišem dušu, da se sjećam. Da se sjetim svih trenutaka u kojima sam se osjećao najživlji, najbolji ili najvoljeniji. Gledati kroz tanku retinu moga oka projekciju kratkih isjećaka filma moga života i onda se samo zapitam; da li sam sretan ili tužan? Da li sam zadovoljan ili žalim? Da li sam istinski živio svoj život? I iskreno, userem se malo kada pomislim na to, ali razvio sam “pravilo”, haj'mo reći. Živi da pokušaš što više dana moguće dodati u tu kolekciju isjećaka koje ćeš gledati na samrti. Pokušaj uraditi nešto memorabilno. Najbolje je uraditi ono što te tada čini sretnim, te stvari se najbolje zalijepe za pamćenje. Primjera radi, ja sam prije par dana vjerovatno doživio par trenutaka koji su mi se urezali u mozak i kojih ću se sjetiti čim pomislim na svoje studijske godine, prepostavivši da sam ih preživio/dovršio hah. Jedna bi bila kafić kod moga kampusa, moji prijatelji sa fakulteta idu tamo, a i ja, već par mjeseci. Specifična stvar kod njega je to što kada zamisliš studentsko mjesto za druženje i uživanje, to je tip mjesta na koje pomisliš. Puno studenata i skripti, piva i kafa, cigara i pepeljara, bilijarskih stolova i pikado meta na zidovima, sve. I tako jednog dana sjedim ja sa par njih, nešto smo pričali i ja se samo isključim, nenamjerno, nešto što mi se zadnjih par godina često dešava. I takav počinjem da osmatram, potpuno nijem na svaki vanjski zvuk ili nadražaj. Oko mene su prijatelji, osmijesi i loši vicevi, malo dalje od mene grupa igra bilijara, na stolu pored momak uči djevojku kako da igra, nagevši se onako “klišej” preko nje da joj pomogne da cilja. Okrećem dalje glavu, vidim čak i štrebere naše grupe kako se uz silne skripte i papire smiju i istinski uživaju u trenutku. Iza njih vidim drugi dio svojih prijatelja kako igraju pikada, vidim Adija kako diže ruke iznad glave, napregnuvši grlo za jednu žustru psovku, i Majru ispod njega kako slavi i skakuće, radujući se i zezajući ga što ga je upravo oborila sa visokog rezultata. Na šanku malo dalje sjede/stoje uobičajni gosti, pive i kafe te njihovi urlici i šale, malo stariji momci, ali definitivno mladi u duši. I tek sam sada udahnuo i vratio se “među žive”. To je tip trenutka za koji se živi, a pogotovi tip koji se pamti. Drugi bi bio sedmicu nakon, upravo smo imali tutorijal iz krugova 1, a ranije smo završili jer asistenti brzaju sa gradivom. Predmetni profesor se dobro izgalamio na njih čim su ohanuli sa zadataka i počeli nam pričati teoriju, ono što ja smatram pravim znanjem materije, nikakvo čudo da smo završili sat ranije hah. Uglavnom, idemo Mirnes, Adi, Zlatan, Elvedina, Amina i ja prema glavnoj zgradi, i sine meni ideja. Bio je prelijep, neopisivo prelijep sunčan dan i definitivno nisam htio da ga provedem unutra. Tako da sam Mirnesu klimnuo prema klupi u suncu, na što je on odgovorio sa svojim hitrim skokom preko nje. Ubrzo su svi ostali došli. Draga mi je ova grupa ljudi, uvijek si čuvamo leđa, barem faksa što se tiče. Nažalost, svi smo postali više nego sposobni sami izaći na kraj sa sra*ima iz našeg svakodnevnog života. I sjedimo mi tako, kad Amina samo baci jaknu ispod drveta ispred i sjede. Pogledala je mene i počela da se ceri kao zec, to često radi, a ja sam samo bacio i svoju i iste sekunde sam već bio naslonjen na drvo ispod sunca. Zlatan je došao pored mene, a ostatak grupe je ostao na klupi. I sjedili smo tako skoro sat vremena, i moram reći, ako je išta u mom životu bilo kao film, onda je to, druženje sa prijateljima u hladu drveta na travi kampusa. I usred te priče, opet mi se isto desilo, udahnuo sam i vidio sve, počeo pamtiti svaki detalj. Ispred mene su Elvedina, Adi i Mirnes, gledaju nešto na Elvedininom telefonu i smiju se, kladim se da je bila neka Rikijeva do bola glupa izjava na fejsu, tome se i ja počnem odmah smijati. Sa moje lijeve strane je bila Amina, kako sam se naslonio nazad na drvo, počela je da se dere na mene kako joj blokiram sunce, polako navigirajući prstima moju glavu tako da je u idelnom položaju za njeno sunčanje hah. Sa druge strane je sjedio Zlaja, sa njim sam pričao većinu vremena. On je jedna od najpametnijih osoba koje poznajem, ali i najdualnijih, teško je objasniti, možda drugom prilikom. Nosio je moju narukvicu sa crnim lopticama, imamo obojica po jednu, dogovorili smo se da mu je dam, pomaže mu sa živcima, a i dobro mu stoji hah. I tako on sjedi pored mene, priča mi jednu od svojih priča iz srednje i polako desnom rukom se igra sa narukvicom na svojoj lijevoj. Upečatljivo je bilo i svijetlo, način na koji je padalo i na koji je sve sijalo. Trava je bila ona savršena nijansa zelene, drveće je bacalo taman sjenu da sunce grije, a ne smeta i oko nas nije bilo apsolutno nikoga da pravi buku ili smeta. I tada sam se opet vratio u stvarnost. Kasnije će doći i sjeti sa nama Mirza i Hamza, a malo nakon toga ćemo svi skupa pasti test iz sklopova, kao i čitava generacija prije nas hah. I eto, ima još nekoliko trenutaka, ali još mi nije udobno dijeliti takve na ovakvim javnim platformama, možda drugi put. Ovakvi trenuci su srž života, bar srž mog. Kada pomislim na bilo koji period života, želim da se sjetim desetina ovih trenutaka i samo pomisliti “Uživao sam, bilo je dobro, isplatilo se”. I usput, vrlo vjerovatno da se ovaj tekst potpuno kosi sa onim gornjim, ali oba smatram tačnim i preciznim. Ono je moj makro svijet, ovo je moj mikrosvijet, dva različita univerzuma. Ljudi mogu biti potpuno sra*e, pa se zato pokušaj okružiti onima koji su manje. I živi život za sebe, niko neće cijeniti kada ga živiš za nekoga drugoga, pa čak ni ti.

The midnight nation
http://mladglupuporan.blogger.ba
23/08/2016 12:04